U prijevodu, na 8 GB prostora stane 6 minuta nekompresirana filma ili 40 minuta kompresiranog filma u Hi8 kvaliteti.
Svi današnji codeci su su jako asimetrični, što znači da kompresiranje jako dugo traje, dok je dekompresiranje jako brzo.

M-JPEG u stvari i nije standard, jer je riječ o različitim načinima preuređenja JPEG-Standarda za kompresiju pokretnih scena.
Svaka pojedina slika se kompresira u JPEG. O ovome je već bilo riječ u Rezoluciji.

M-JPEG se pretežno koristi u nelinearnoj video obradi i ima kompresiju od par MBit/s, do nekompresiranog video signala. Takav je i kvalitet videa.
Obično zauzima 4 MByte/s. Tome još treba dodati stereo ton (172 KByte/s). M-JPEG video se, pod Windowsima, pojavljuje kao AVI format, a kod MacOS-a, kao Quick-Time-Video.

MPEG

Skraćenica od Motion Pictures Expert Group. Ova grupa određuje formate podataka koji se odnose na video ili multimediju.
MPEG standard se dijeli na MPEG-1, MPEG-2, MPEG-3 (u međuvremenu integriran u MPEG-2) i MPEG-4. 

Pošto se dva susjedna framea, u jednoj sceni, jedva razlikuju, MPEG algoritmi ne kompresiraju kompletnu sliku, već umjesto toga registriraju promjenu detalja, koji se zatim snimaju. Zato se slike jednog MPEG streama dijele na male kvadratiće (8 x 8 ili 16 x 16 pixela).
MPEG format snima, u određenim razmacima (12 ili 15 frameova), takozvani Intra frame (I-Frames). U principu to su JPEG kompresirane slike. 

Slike između I-Frameova se ne snimaju cijele, već se snimaju izračunate promjene koje su nastale zbog mjenjanja pozicije kvadratića (kopiraju se kvadratići, ali se mjenja njihova pozicija). Tome služe „Predicted Frames“ (P-Frames) i „Bi-directionale Frames (B-Frames).
Ovom metodom je moguće dobiti kompresiju u odnosu 200:1.

Česta nus-pojava ove metode je, pojava blokova/artefaktova u samoj slici.

MPEG-1 - Standard ISO/IEC11172 (1992)

Početna zamisao je bila, napraviti format koji će moći sliku i ton, čitati u realnom vremenu, sa jednobrzinskog CD-a. To je značilo, slika i ton moraju biti upakirani u struju podataka koja ne prelazi 1,5 MBit/s. Zbog toga je na 650-MByte-CD moguće snimiti 74 minute slike i tona. 25 PAL slika/s (nekompresiranih), u formatu 768 × 576 pri 24-bitnoj boji, daje 32 MBytes/s. Na CD se tako može snimiti 20 sekundi filma.

Rješenje toga problema je bilo: video signal je pojednostavljen i uklonjene su reduntante - tj. slika je kompresirana.

Kod pokretnih slika je u biti riječ o dvije polovice slike koje su nastale u vremenskom razmaku od 1/50 sek. = 20 msec., koje zbog samog toga nikad ne mogu biti spojene u jednu konzistentnu sliku. Zbog toga se se kompresira samo jedna polovina slike, a i rezolucija je prepolovljena.

Od 575 vidljivih PAL linija, po vertikali, ostaju samo 288 (pogledaj "Rezolucija"). Sukladno tome, vodoravna rezolucija se takođe dijeli na pola, i to na 352 pixel po liniji. Tako je zaključeno da će MPEG-1 rezolucija za PAL sistem biti: 352 x 288 pri 25 Hz osvježavanja, uz 1,2 bis 3 MBits/s bandwitha.
To je otprilike rezolucija VHS videorekordera. MPEG-1 video danas nalazimo u: Video CD-u, CD-i, Karaoke CD te videokonferencijama.

MPEG-2 - Standard ISO/IEC13818 (Studeni 1994)

Način kodiranja je sličan MPEG-1 kompresiji. MPEG-2 se pretežito koristi kod kod digitalne satelitske/kabelske televizije. Može se koristiti i kod pohranjvanja podataka na CD. MPEG-2 koristi brzinu prijenosa podataka od 1,5 MBit/s do 80 MBit/s, te pored progressive scan-a koristi i Interlace modus. Slike nastaju iz niza od 25 slika u sekundi, pri čemi se jedna slika prenosi u dva koraka: najprije neparne pa parne linije. Kroz ovo "skakanje preko linija" (Interlace-Modus) kod promatrača postoji utisak, da se slika dvaput obnavlja (sa 50 Hz).

Podaci su, ako želite, u studijskoj kvaliteti, tako da je MPEG-2 postao standard za Broadcasting.
Za dobre slike dovoljan je datarate od 2 und 6 MBit/s. Pri čistom I-Frame kodiranju, MPEG2 se može bez problema editirati i sjeći.
Koristi se u: Digitalnoj televiziji (čitaj: Set-Top-Box, Pay-per-View), satelitskim prijenosima, video produkciji, sigurnim video-konferencijama.

MPEG-3

MPEG-3 (nije riječ o MP3) je bio predviđen za visoko rezolucijski video ( HDTV ) sa rezolucijom do 1920 x 1080. Umjesto toga, on je sada
dio MPEG-2 standarda.

MPEG-4 - Standard ISO/IEC14496 (1999)

: )) Jako poznat format. Prvobitna zamisao mu je bila korištenje u videokonferencijama ( 176 x 144 pri 4,8 do 64 kBit/s).
Pametne glave su uspjele staviti cijeli film na jedan CD ( pravi filmofili bi mogli reći da kvalitet slike i ne opravdava tu buku oko formata...).

"Izgradnja filma "

Za sami kraj još nešto o strukturu slika. Za sada i nije od neke velike važnosti, ali objašnjava kako codec treba podesiti.
Znamo da se, ključne slike, I-Frames, kodiraju neovisno o ostalim slikama. Referentne slike, P-Frames, određuju ovisnost između slika u vremenski pozitivnom redosljedu. U principu su P-Frameovi razlike među slikama, one su (uz pomoć sljedeće ili prijašnje P- ili I- slike) "predviđene".
Svaki blok slike vodi na, mogući, sličan blok koji se nalazi na drugoj slici. 

Između I- i P-slika, postoje i B-slike, koje se ondose u vremenski pozitivnom ili negativnom redosljedu, na raniju ili kasniju sliku. One se "predviđaju", pomoću sljedeće ranije ili kasnije I ili P-slike. Za svaki blok B-slike (ranije ili sljedeće slike) se traži sličan blok, tako da je razlika u oba nađena bloka jako mala ili nikakva. Zato jer B-slika, vremenski leži između ostale dvije slike, ona se izjednačuje sa sljedećeom/kasnijom slikom (ako u streamu ne postoje brze izmjene slika).

Primjer GOP-a (Group of Pictures):

Kao parametar je zadan razmak, 12 za I-Frameove i 4 za P-Frameove :

I BBB P BBB P BBB

Najprije dolazi I-Frame. Nakon toga, tri B-Framea i kao četvrti, jedan P-Frame, pa tri B-Framea, jedan P-Frame i za kraj opet tri B-Framea. Kad se sve to izvrši, igra ide ispočetka i ponavlja se stalno. Najače se kompresiraju B-Frameovi, i zbog toga važi da se za visoke kompresije koristi što više B-Frameova. Obratno važi za male kompresije.

Tipični ciklus visoke kompresije je, pr. I = 12 i P = 4 ili I = 15 i P = 5.

Za određene niske kompresije koristimo I = 10 i P = 2 ili I = kako hoćemo i P = 1, sto dovodi do toga da se B-Frameovi ne kodiraju.

Reprodukcija ovako kodiranog filma je moguća samo sa početnim I-Frameom. Nije moguće početi sa P- ili B-Frameom.
Samo po sebi to otežava editiranje filma, jer ako želimo točno određenu sliku odsjeći, MPEG-2 film se mora sastojati od samih I-Frameova. Time je se izgubila sva prednost visoke kompresije. Zato je bolje film ranije isjeći pa ga kodirati. Pri kompresiji treba paziti na ti da svaki chapter koji će se izabrati na DVD playeru počinje sa I-frameom.
Ako se video najprije enkodira, pa se pri authoringu definira scena, jako je vjerovatno da početak scene ne sadrzi I-Frame. DVD-Player će na primjer skočiti na sljedeći I-Frame. Ako je I-Frame prije određene scene, tako će se reproducirati oko pola sekunde ranije scene, što zna nervirati.